Punktovi

Ustaško redarstvo

10. IV. 1941. - 8. V. 1945.
Račkoga 9

Policijska postoja i zatvor Ustaškog redarstva kroz koje su prošli brojni članovi i aktivisti Komunističke partije. Nakon pokušaja bijega iz Kerestinca uhićeni su ovdje internirani i ispitani, te je nakon toga njih četrdeset i četvero odvedeno na Dotršćinu i streljano. 

U ponoć, s 13. na 14. srpnja 1941. godine, devedesetak zatočenika logora Kerestinec, mahom javno istaknutih članova i simpatizera Komunističke partije, izvršilo je uspješan proboj iz logora u skladu s direktivom koju su dobili od zagrebačkog Mjesnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Bez obzira na uspješan bijeg samih zatočenika, akcija njihovog oslobađanja bila je jedna od najneuspješnijih u povijesti pokreta otpora u Zagrebu. Planiranje akcije pokrenuto je početkom srpnja nakon što ustaše iz osvete za akcije pokreta otpora u dva navrata streljaju grupe zatočenika u Kerestincu. Planiranje akcije pokrenuo je Centralni komitet KPH, a paralelno s njima i MK Zagreb KPH. Na poticaj Josipa Kopiniča, kodnog imena Vazduh, koji je bio glavni kontakt KPJ s Kominternom, MK Zagreb o svojim planovima nije obavijestio nadređeni CK već je akciju nastojao organizirati samostalno. O tim planovima Rade Končar, kao sekretar CK SKH, saznao je svega koji dan prije planiranog početka akcije te je tada odlučeno da je prekasno da se ona otkazuje. Organizacija od strane MK Zagreb pokazala se lošom. Aktivisti i članovi i Partije koji su trebali dočekati zatočenike nakon proboja, bili su nedovoljno opremljeni i nespremni za oružani sukob s ustaškim stražama na koje su naišli. U tom sukobu poginulo je nekoliko članova Partija, a ostali su se bili primorani povući tako da zatočenici iz Kerestinca nakon proboja nisu imali nikakvu pomoć. Devedesetak zatočenika pokušalo je samostalno pobjeći velikoj ustaškoj potjeri koja je ubrzo organizirana. Gotovo nenaoružani, većina ih pogiba u sukobima s ustašama, svega desetak ih se uspijeva spasiti, a četrdeset i četvero njih uhićeno je, odvedeno u postaju Ustaškog redarstva u Franje Račkoga 9 te nakon ispitivanja streljano na Dotrščini. Zbog slučaja Kerestinec CK KPH smijenio je čitavi MK Zagreb.

 

Grupa od četrdeset i četiri uhićenika bila je zatvorena u Zagrebu, u zajedničku podrumsku prostoriju zatvora u ulici Račkoga 9. Hrvatski narod, postavši službeni ustaški list NDH, donio je 18. srpnja obavijest da »...Većina pobjeglih je uhvaćena i zbog pokušaja pobune protiv Državnoj vlasti stavljena pred senat pokretnog prijekog suda koji ih je osudio na smrt. Osuda nad njima izvršena je strijeljanjem.« Iako u obavijesti nisu navedena imena i broj strijeljanih, naknadna istraživanja dokazuju da je u dva maha, 17. i 18. srpnja, ubijena većina. Drži se da je među njima bio i August Cesarec. Tako se smatra, ali se ništa pouzdano ne zna; ne postoji nikakav vjerodostojan glas o tome kakva je uistinu bila njegova smrt. Možda je bila stravičnija nego što je doprlo do nas. Jedini od četrdeset četvorice zatvorenika koji se spasio, treći od braće Kazić, Ivan, svjedoči da je nakon tih masovnih strijeljanja sreo u hodniku izmučenog Cesarca... Ustaše su željele izjavu pokajanja koju nisu dobili. Poslije rata, na saslušanju pred organima unutrašnjih poslova, bilo je nekih neprovjerljivih izjava da su ustaše Cesarca samog dotukli kasnije; da ga je mučio i zaklao onaj isti Božo Cerovski koji je još u Kerestincu bezuspješno pokušavao da njega i Keršovanija nagovori na izjave lojalnosti kojima bi spasili život. 

Prije nekoliko godina, na zidu podrumske prostorije zatvora u Ulici Račkoga 9, pronađen je zapis olovkom: »U ovim prostorijama su proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca, njih 44. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. 

Živjela Sovjetska Hrvatska.«

Grafološka analiza drži mogućim, a neki autori su sigurni, da je to Cesarčev rukopis: njegov posljednji zapis, poruka moralnog ohrabrenja tisućama koji su kroz četiri godine prolazili isti put. Rukopis je možda uistinu njegov, ali je mogao biti i bilo kojeg komunista: poruka je zajednička i pripada svakom od njih. Ali je on jedini među njima koji je na početku svog zrelog života, kao osamnaestogodišnjak, u zatvoru zapisao: »Znam i to da ću svoj život uložiti u narodnu borbu...« Na kraju Cesarčeva života morala je stići takva poruka. 

Marija Vinski strijeljana je u kolovozu 1941. a njezin sin Miro umro je iscrpljen u partizanima. Nitko nema groba.

Zorica Stipetić, Argumenti za revoluciju – August Cesarec (Zagreb: Naklada CDD, 1982), 440-441.

Audio

Podijeli

Slojevi

Punktovi otpora
PRETRAGA
Traži
teror
stradanja
zatvori
ustaški organi
organi Trećeg Reicha
otpor
logistika NOP-a
diverzije
agitprop
KPJ
atentati
demonstracije
ženske antifašističke organizacije
prebacivanja
objekti
javni objekti i ustanove
tvornice
mitnica
pravda
borbe
likvidacije
logori

Punktovi otpora

  • info@kartografija-otpora.org