Punktovi

Stan Dragice Broz

Pantovčak 126

U novembru 1942. godine na zahtjev CK KPH u Zagreb dolazi Lepa Perović, na dužnost u sklopu Povjerenstva CK KPH za sjevernu Hrvatsku. Od februara do odlaska iz Zagreba u decembru 1943. radi na mjestu instruktora Povjerenstva, funkciji zaduženoj za praćenje i pomaganje rada partijske i vanpartijskih organizacija. Jedan dio svog boravka u Zagrebu Perović provodi u stanu za ilegalce na Pantovčaku. 

Jedan od zadataka koji je Lepa Perović izvršavala jest bila priprema ženskog kadra za ilegalni rad u Zagrebu. Partijska organizacija u Zagrebu je veći dio rata bila suočena s nizom faktora koji su otežavali njezino učvršćivanje, a koji se odnose, između ostalog, i na  mladost i neiskustvo kadra, njihova stalna izmjena uslijed čestih padova, hapšenja i odlazaka iz grada te preopterećenost prekaljenih partijaca koji bi mogli raditi s novoprimljenim kadrom. Perović će 1944. godine apostrofirati:

Kada uzmemo to u obzir, vidimo da se kod nas postavlja pitanje, kao najvažnije pitanje, proširenje naše Partije sa novim mladim kadrovima. Ne može se kazati da priliv partijskog članstva nije velik. Pogledajmo da li je taj novi partijski kadar na visini onog starog. Možemo kazati da nije. Pred nas se postavlja zadatak da ga mi podignemo na visinu staroga kadra, da on bude također odan, da bude mogao izvršiti tako krupne zadaće.

Da podignemo naše nove kadrove potrebno je da naše kadrove učinimo komunistima, da budu marksisti, da savladaju našu naučnu marksističku teoriju. Potrebno je da se upoznaju sa marksizmom, koji će im osvijetliti put, pa će imati uvijek pred sobom perspektivu sigurne pobjede. Imade mnogo mladih članova naše Partije, koji pokleknu zato što nemaju jasnu perspektivu pred očima. Na nama stoji drugovi, na nama je greška da ti mladi drugovi pokleknu. Da su se oni upoznali sa osnovnim naučnim zadacima marksizma oni ne bi pokleknuli, već bi bili sigurni da je pobjeda na našoj strani. Dakle mi treba da od komunista učinimo marksiste, da bi bili čvrsto uvjereni u svoju pobjedu.

Prvenstveno treba da u našu Partiju uzimamo radnike. Naša Partija u vojsci pokazala se čvršća, kad smo imali više radnika.

Rad u gradovima je vrlo težak. Nikada nije bio tako težak kao danas, pa ni za vrijeme jugoslavenskog najžešćeg terora. Kad se stupa rješavanju tog pitanja mora da se pronađu drugovi sa iskustvom u tom radu, jer oni koji nemaju iskustva odmah padaju od neprijatelja. Još je jedna stvar, a to je da neprijatelj danas u gradovima ima posve nove metode u borbi protiv naših organizacija i tim novim metodama treba da se suprotstavimo našim novim metodama. Pored redovnih agenata na ulicama oni imaju i rajonske agente, koji kontroliraju kretanje u tom rajonu, i zbog toga je vrlo teško raditi. Imade mnogo slučajeva da hapse ljude, čije im se držanje čini sumnjivo. Iskustvo iz Broda, Zagreba i Osijeka pokazuje da se u gradovima može raditi i boriti se protiv policije... U zadnje vrijeme izginulo je veliki broj naših dobrih drugova, i gotovo ne prođe dan, da ne bude netko od naših drugova uhapšen.

Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941 – 1945., knjiga VIII (Zagreb: Savjet za izdavanje „Građe za povijest NOP-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941 – 1945.“, 1984), dok. br. 86, 485.

Kod novoprimljenog ženskog partijskog kadra kao problemi isticali su se neiskustvo, nedovoljna izgrađenost, teorijska slabost i politička nerazvijenost. Ankica Kežman Vesela, partijka koja će tijekom 1944. godine biti zadužena za organiziranje rajonskih komiteta i jačanje njihove uloge u okviru zagrebačke partijske organizacije, a koju je za ilegalni rad pripremala Perović, prisjeća se:

Naglasila mi je da ću aktivistima morati objašnjavati liniju KPJ, upoznati ih s velikim rezultatima narodnooslobodilačkog rata, govoriti im o mjerama koje će morati poduzimati prilikom oslobođenja, tražiti od njih da vješto sabotiraju u poduzećima u kojima su bili zaposleni itd. Akcentuirala je pitanje konspiracije, to jest da se u svakom rajonskom komitetu i u stanovima gdje ću boraviti predstavim drugim imenom da često mijenjam odjeću i obuću; da budem oprezna radi mogućnosti ubacivanja konfidenata u naše redove itd. Naučila me je i šifrirano pisanje izvještaja. Zatražila je da se strogo pridržavam svih uputa, jer da će mi to pomoći da me policija ne zapazi, pa da ću moći dulje vrijeme djelovati u Zagrebu.

Ankica Kežman-Vesela, „Upućena sam na partijski rad u Zagreb“, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović et al. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1984), 254.

Ja sam u Hrvatsku došla na rad sa strane, iz jedne druge jugoslavenske zemlje. Znala sam i pre polaska u Zagreb sve što je potrebno o snazi predratnog revolucionarnog pokreta Hrvatske, a naročito Zagreba. Ali sva ona iskustva  koja sam ubrzo po dolasku stekla bila su svakako iznad svih mojih očekivanja. Uskoro po dolasku, pošto sam se uključila u organizovani rad, meni je postalo jasno da se ne nalazim samo u srcu jedne fašističke tvorevine, već da se nalazim u najautentičnijoj sredini same revolucionarne Hrvatske. Sigurnost koju sam odmah u početku osećala u dubokoj organizacionoj i političkoj povezanosti sa materijalnim snagama NOB i revolucije, podržala je u meni isto ono osećanje koje sam imala u ustaničkoj Hercegovini i Romaniji ili u ustaničkoj Bosanskoj Krajini, Lici, Kordunu, Baniji – da su naime, nemački okupatori i ustaše nešto sasvim privremeno, da smo mi komunisti s našim mnogostrukim i duboko ukorijenjenim ljudskim materijalnim snagama glavni gospodari situacije koja će se u jednom određenom roku (nije bilo važno u kome) rešiti samo u našu korist. To osećanje nije proisticalo samo iz neke revolucionarne zanesenosti, entuzijazma, koji je uostalom, bio stalno prirodno stanje našega duha, već je ono proisticalo iz procene da u Zagrebu i severno Hrvatskoj postoje svi politički i materijalni preduslovi za pobedu NOB-e i revolucije na čelu sa vodećom snagom – sa KPH i KP Jugoslavije.

Ubrzo sam mogla zaključiti – obzirom da sam morala držati, ne samo pismene, već i lične veze sa 5 okruga kojima je rukovodilo Poverenstvo CK KPH u Zagrebu i zbog toga odlaziti povremeno i na teren severne Hrvatske  - da, usprkos svih gore pomenutih negativnih uslova za NOb, ustvari ovde postoje u nadmoćnom broju pozitivni uslovi za razvita NOB-e:

Jaki revolucionarni slojevi u samom gradu Zagrebu- radnici, omladina, intelektualci – koji brojčano nadmašuju mnogostruko one tanke društvene slojeve koje podržavaju ustaše ili HSS;

Široki srednji slojevi koji su u početku okupacije bili pasivni ili neopredeljeni, a kojima, već u prvim mjesecima okupacije i NDH, život donosi takva iskustva, da oni ubrzo uviđaju da nisu dobili ništa od onoga što im je obećavano: ni nacionalne slobode i samostalnosti, ni boljeg života, ni mira. Ovo je iskustvo postalo osnova na kojoj su se ovi srednji slojevi stalno sve više opredjeljivali za NOB;

Seljaštvo severne Hrvatske bilo je uoči okupacije još uvijek pod jakim uticajem HSS-a, kao strane koja je nekada imala seljački revolucionarni program sa elementima nacionalnog i socijalnog oslobođenja seljaka, a koja je u međuvremenu bila preplavljena bićem jedne partije u kojoj su dominirali interesi bogatog građanstva. Prirodno je da seljaci severne Hrvatske nisu mogli ako lako i tako brzo da se oslobode od uticaja jedne partije koja je bila nekada njihova, ne samo po imenu, već i po programu. Ipak, može se reći da su se seljaci severne Hrvatske ustvari vro brzo počeli otrežnjavati, prvo od kratkotrajnih iluzija da je NDH stvarno nezavisna i stvarno hrvatska, a zatim i od iluzija da je HSS ona stranka koja njih i Hrvatsku može izvući iz potpuno nepovoljne situacije u koju su upali nemačkom okupacijom. Jasno je bilo svakome da hrvatski seljaci nisu voleli bivšu Jugoslaviju i nisu žalili njenu propast. Ali je, isto tako, vrlo brzo postalo jasno da hrvatski seljaci nisu zadovoljni sa rešenjem koje im je ponudila okupatorska tvorevina NDH, a da, takođe, ne prihvataju politiku čekanja koju im predlaže HSS. Ovo seljačko nezadovoljstvo iz početka se manifestovalo spontano, naročito kroz držanje novoosnovane vojske NDH – Domobranstva. Već u prvim borbama sa ustanicima u Hercegovini, na Romaniji, u Bosanskoj Krajini, Lici i Kordunu domobrani nisu hteli da se bore i masovno su se predavali. Druga faza toga otpora bila je već svesnija: sve masovnije dezerterstvo i skrivanje pred bojnom obavezom. Treći, već veoma organizovan stupanj postupanja seljaštva severne Hrvatske bio je prilaz partizanskim jedinicama ustaničkim krajevima Hrvatske  najzad već od početka1942. godine stvaranje vlastitih vojnih partizanskih snaga i na samom terenu severne Hrvatske.

Lepa Perović, „Godine oslobodilačke borbe Zagreba i severne Hrvatske“, u: Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, ur. Zlatko Čepo et al. (Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta, 1971), 288–289. 

Podijeli

Slojevi

Kartografija otpora
PRETRAGA
Traži
teror
stradanja
zatvori
ustaški organi
organi Trećeg Reicha
otpor
logistika NOP-a
diverzije
agitprop
KPJ
atentati
demonstracije
ženske antifašističke organizacije
prebacivanja
objekti
javni objekti i ustanove
tvornice
mitnica
pravda
borbe
likvidacije
logori

Kartografija otpora

  • info@kartografija-otpora.org